Grad kakav danas jest

Počele su 74. Dubrovačke ljetne igre ceremonijom otvaranja koja je ove godine, iako vraćena na stari, tradicionalni, naizgled neupitan način, imala dvoznačno tumačenje. Naime, taj spoj lakrdijaštva, melankolije i lokalpatriotskog zanosa u kojem se većina puka i publike mogla poistovjetiti i stopiti, rasplakati i nasmijati, u sebi je sadržavao žalosni opis grada koji stoljećima slavi svoju slobodu, ali nepodnošljivo dugo vremena intelektualno ni estetski sustavno ne generira ništa novo. Gdje se i kako paradigma i ideja slobode u prošlosti, u kojem je ona bila krovni zakon i određivala sve odluke, ali i Grada koji je prvenstveno bio trgovačko, diplomatsko i pomorsko središte, pa tek onda kulturno, promijenila u paradigmu pučkog teatra koji se preslikava i u stvarnosti?

Pometovski zaigrana Nataša Dangubić na otvaranju Dubrovačkih ljetnih igara / Izvor DLJI

Jedina umjetnička vrijednost, osim odlične, pometovski zaigrane Nataše Dangubić, glumice i koautorice teksta uz redatelja Sašu Božića, te vrlo dobrih grotesknih kostima, upravo je autentičnost ceremonijala i zrcaljenje grada u njemu. Definicija Grada kakav danas jest. Grad nažalost ne može više od ovoga. Njegova poetika zapela je u prostoru i vremenu, a sadržajnost ostala na razini krčmarske zafrkancije i recikliranog pjesništva. No ipak, mora se naglasiti, stekao se dojam, po javnom mnijenju, da se publici vratilo kao staru otrcanu igračku, nešto što je bilo ukradeno godinama, pa je festival ponovo zaživio s Gradom i Igre su se, bar na samom početku, obavile živim, opuštenim ozračjem.

Takav je bio i prvi koncert (13. srpnja) festivala – prepun atrij Kneževa dvora i napeto iščekivanje izlaska na scenu jednog od najvećih pijanista današnjice, Andrása Schiffa. Njegova gotovo sramežljiva pojavnost, tako daleko od današnjih samouvjerenih i često tendencioznih umjetnika, odražavala se u obraćanju publici dok je najavljivao pojedina djela (naime, to jutro je odlučio što će svirati i program nije bio tiskan) i ostala iskazana u njegovoj izrečenoj zahvalnosti što može svirati u Dubrovniku i Dvoru. András Schiff je za svoj nastup na Igrama izabrao djela Johanna Sebastiana Bacha i bečkih klasičara – Josepha Haydna, Wolfganga Amadeusa Mozarta i Ludviga van Beethovena.

Jednostavnost pijanizma Andrása Schiffa zadivljuje i oplemenjuje / Izvor DLJI

Tema iz Bachovih Goldberg varijacija bila je početni ritual posvećenja koncerta velikim skladateljima koji su Schiffu najdraži. Slijedili su zatim Bachov Capriccio sopra la lontananza del suo fratello dilettissimo te Ricercar iz Muzičke žrtve, Mozartove Fantazija u c-molu i Sonata KV 570 u B-duru, Haydnova Sonata Hob XVI 52 u Es-duru, potom dvije Beethovenove sonate, op. 31, br. 2 – La tempesta i op. 53 – Waldstein. Poslije moćne karijere koja još uvelike traje s takvim intelektualnim naponom određivati parametre glazbene kritike za ocjenu nastupa umjetnika pomalo je besmisleno. Njegova posvećenost glazbi i način na koji briše svoj ego natkriva svaku eventualnu prizemnu propusnost ili upitnost. U više od dva sata muzike slična stilskog ili povijesno povezana razdoblja nije bilo mjesta zamoru u interpretaciji. Uzbudljivost u njegovu sviranju nije u tumačenju djela iz perspektive svirača, u zamornu forsiranju individualnosti, nego iz perspektive skladatelja, primjereno i prirodno. Schiffovo sviranje uči, odmara, zadivljuje i oplemenjuje.

Dubrovačke ljetne igre trajat će do 25. kolovoza, a tijekom 47 festivalskih dana bit će izvedene četiri dramske premijere i dvadesetak glazbenih događanja. Na programu su, između ostalih, i Zagrebački solisti koji slave sedamdeset godina djelovanja, te Maxim Emelyanychev i Aylen Pritchin, Nicolas Altstaedt, Krešimir Bedek, Eckart Runge, Martina Filjak, Gordan Tudor, Marko Mimica, Dubrovački simfonijski orkestar i brojni drugi. Program se čini neujednačenim, od vrhunskih umjetnika, popularnih, do onih koji pripadaju više u obične koncertne sezone.

Ovo je posljednja godina mandata sadašnje uprave Igara. Hoće li novo vodstvo sljedeće godine ubrizgati novu dozu infuzije za status quo ili će uspjeti revitalizirati cjelokupnu atmosferu festivala, što je u širem kontekstu vrlo teško, vidjet ćemo. Igre su tradicionalni festival, ali ne bi trebale biti konzervativne. S većom odgovornošću i visokim kriterijima nadamo se konceptu festivala s većim utjecajem i reputacijom.